Poštovana Susan,

Dopalo mi se nedavno izvještavanje o CureViolence u vašem časopisu. Epidemiološki pristup okončanju sukoba je fascinantan odgovor na urbano nasilje i namjeravam pratiti kako se i dalje razvija.

Željela bih napisati tekst koji istražuje drugi model, onaj koji potiče iz istočnog Los Angelesa pod vođstvom jezuitskog svećenika Grega Boyla (Greg Bojl). Umjesto da nasilje sagledava kao bolest, kao što dr. Gary Slutkin (Geri Slatkin) i njegov tim radi sa CureViolence, otac Greg Boyl ga vidi kao kulturni imperativ. Bez “izlaznih rampi”, kako ih on naziva, u vidu poslova, emocionalnih vještina itd., mladi koji odrastaju okruženi nasiljem nemaju nekog izbora da se ne uključe u njega. Homeboy Industries radi pod pretpostavkom da nije dovoljno “prekinuti” nasilje, već́, u suštini, njegovu snagu zamijeniti sa više projekata koji afirmiraju život.

To je najveći program rehabilitacije članova bandi u državi, koji opslužuje preko 12.000 ljudi svake godine. Organizacija tvrdi da ih košta između 20.000 i 44.000 dolara da pruže pun spektar usluga i obuka za jednu mladu osobu; pritvor za maloljetnike u okrugu Los Angelesa u prosjeku iznosi od 100.000 do 150.000 dolara.

Uprkos 25 godina uspješne intervencije, Homeboy Industries se posljednjih godina bori s finansiranjem. Željela bih istražiti zašto je to tako, kao i koja su lokalna ograničenja ovog modela, što do sada, čini se, uopće nije bilo dovoljno procjenjivano.

U iščekivanju vašeg odgovora,

Jane