Na neki način, fraza “novinarstvo orijentirano na rješenja” pomalo je pogrešna. Za mnoge ljude koji je prvi put čuju riječ “rješenja” podrazumijeva da novinar tvrdi da je nešto rješenje. (Nadamo se da smo postigli da od ovog trenutka odbacite tu ideju.)

 Zapravo, naš interes je da navedemo novinare da izvještavaju o odgovorima na probleme, bez obzira na to koliko dobro oni funkcioniraju. Novinari bi trebali imati jasnu sliku o tome šta funkcionira u rješenjima, a šta ne. Glavni cilj priča o rješenjima je pružanje praktičnog uvida društvu u to kako se neki problem ili slični problemi mogu uspješnije riješiti.

U ovoj definiciji, bilo bi moguće da posmatrate rješenja u naizgled neuspješnom odgovoru – sve dok to društvo čini pametnijim na neki način. Evo nekoliko načina da ih razmotrite kako biste upravo to i postigli:

Uporedite neuspjeh sa sličnom, uspješnijom alternativom.

Ebola se, nažalost, brzo proširila u većem dijelu zapadne Afrike u ljeto 2014. godine. Napisano je mnogo važnih priča o lošem stanju zemalja poput Sijera Leonea. Ali u august je reporterka BBC-ja Catherine Byaruhanga (Ketrin Bjorahenga)izvještavala o istočnoafričkoj državi Ugandi, koja je kontrolirala ebolu putem sistema prać́enja zdravstvenog stanja. Njena priča odigrala je jedinstvenu ulogu u informiranju međunarodne zajednice o mogućnostima za poboljšanje.

Uvjerite se da je neuspjeh poučan.

Kada intervjuirate ljude o neuspješnom odgovoru, uzmite u obzir i pitanje: “Šta drugi mogu naučiti iz ovoga? Šta se može učiniti drugačije?”. Ova pitanja mogu učiniti vaše izvještavanje nečim drugačijim od tipične priče o neuspješnom odgovoru.

Dozvolite sebi da budete otvoreni za različite opcije.

Tvrdimo da se vrlo rijetko nešto može klasificirati kao potpuni neuspjeh – ili, obrnuto, potpuni uspjeh. Ako posmatrate problem sa dovoljno preciznosti, bit će različitiih opcija. Naprimjer, u tekstu Jefferyja J. Silinga (Džefri Siling) u The New York Timesu u kojem se istražuje ono što on je nazvao “ciklusom hajpa” vezano za MOOC-a (masovni otvoreni online kursevi), autor je zaključio da, iako nisu uspjeli ispuniti prevelika očekivanja u vezi sa demokratizacijom obrazovanja, “postali su važna dopuna učenju u učionici i sredstvo za profesionalni razvoj.”

Razmotrite zašto ljude privlači neuspješna ideja.

Ovo je posebno važno ako planirate srušiti neku manje postojanu ideju koja je privukla mnogo pažnje i/ili investitora. Uzmimo, naprimjer, TOMS obuću, jedno od prvih i najpopularnijih preduzeća sa strategijom “kupi jedan – doniraj jedan”. Mnogi potrošači su smatrali da je ovaj model sjajan način kupovine i da svijet čini boljim mjestom. Međutim, pažljivo izvještavanje pokazuje da bi izgradnja lokalne fabrike obuće imala veći uticaj od doniranja obuće stranih proizvođača. Kompletna priča o nedostacima TOMS-a trebala bi uključiti diskusiju o tome zašto je ovaj model dočekan s takvim entuzijazmom. (U ovom slučaju, dobronamjerni potrošači su postali pametniji i TOMS je zapravo promijenio svoj poslovni model.)